Brod je lijepo plovio, a predstava…

Moralno je vjerovati da su ljudi dobri, misliti kako u ljudima postoje iskrenost i stvarne želje da se drugome pomogne – temelji su to neke vrste (prešutnog ili izrečenog) društvenog ugovora ili dogovora. Solidarnost, milosrđe, humanitarni rad. Nekako je ugodna spoznaja čovjeka da, ako on danas daje pomoć, sutra, kada mu pomoć ustreba, pomoći će mu netko drugi. Bertolt Brecht i Kurt Weill tu su iluziju, taj, kako ga vide, lažni odnos koji nejednakosti perpetuira umjesto da ih ublažuje, odlučni srušiti.

Opera za tri groša (Die Dreigroschenoper u izvorniku) komad je nastao po jasno deklariranom predlošku – Opera za prosjake ili Prosjačka opera (The Beggar’s Opera) osobito je djelo u povijesti glazbe i kazališta. Dok su drugi autori zaokupljeni junačkim pričama i alegorijskim pastoralama, libretist John Gay i skladatelj Johann C. Pepush, duboko u engleskom 18. stoljeću stvaraju komad koji zaobilazi te stalne motivske trope tadašnjeg glazbenog kazališta i uvodi u njega one do tada nevidljive – prosjake, ljude s ulice, iz svakodnevice. Posluživši se prijevodom Elisabeth Hauptmann, Brecht i Weill rade slično, osuvremenjujući komad i odvodeći ga na razinu svojih poznatih izravnih suočavanja gledatelja efektom otuđenja. Postižu uspjeh, aktualnost je nepomućena, baš kao što je to i danas kada su Operu za tri groša odlučili koprodukcijski postaviti Kazalište Ulysses i GDK Gavella. Nakon ljetnih izvedbi u tvrđavi Minor na Malome Brijunu, predstava se, po najavama, seli u Gavellu, gdje bi se premijera trebala održati 19. rujna.

Prosjačka obitelj
Peachum:
Dijana Vidušin,
Nika Ivančić
i Barbara Nola  / Snimila Milica Czerny Urban

U uvijek samom po sebi zanimljivom grotlu tvrđave Minor, tom spomeniku ljudskoj megalomaniji i vojničkoj dehumanizaciji, u kojem osobito snažno odjekuje Brecht‒Weillova Vojnička, igra se u novome prijevodu Karla Hubaka, koji je ujedno i autor aranžmana i dodatne scenske glazbe. Mizanscena je, unatoč spektakularnoj lokaciji, jednostavna i ne pokazuje ni tragove pokušaja ambijentiranja. Orkestar je smješten na lijevi rub scene, po dubini, igra se na sredini prizorišta, gdje stoji tek nekoliko praktikabala i stolica, uz važnu ulogu svjetla (scenograf i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić). Struktura Brecht‒Weillova komada naoko je jednostavna, smjenjuju se glazbeni brojevi s govorenim scenama, baš kao u opereti ili mjuziklu, žanrovima kojima se Prosjačka opera povremeno pojednostavljeno prispodobljuje. Dramaturški (Željka Udovičić Pleština) Prosjačka opera počiva na poštovanju predloška, osobito naglašavajući njegovu ironizaciju melodramskih obrazaca belkantizma, a time i (malo)građanske kulture. No, u cjelini, kao da je nedostajalo prostora za realizaciju punog potencijala otuđenja, koji tek rijetko dolazi do izražaja (traženje novca od publike na početku, odustajanje od vješanja Macheatha).

Režija Lenke Udovički tu strukturu slijedi gotovo mehanički, song na prizor, prizor na song. I tako gotovo tri sata, s jednom stankom. Odluka da se predstava dinamizira unutarprizornim sredstvima legitimna je i razumljiva s obzirom na očiti aktualizacijski potencijal Brechtova efekta otuđenja, iako je šteta da se mizanscenske dinamizacije nisu ostvarivale u širem dosluhu sa zatečenim ambijentom tvrđave Minor (što je i inače, nažalost, sve češća boljka brijunskih ljetnih predstava posljednjih godina). Lišivši se tako dijela mogućih izvedbenih sredstava, Prosjačka opera na Malome Brijunu ostaje na izoštravanju značenja glumačkim i pjevačkim sredstvima.

Orkestar (Jurica Bajević, Jakov Gojmerac, Martina Jembrišak, Filip Lusavec, Sven Matijević, Filip Mlinarić) pod vodstvom Karla Hubaka očekivano ima istaknutu ulogu u zbivanjima, što njegovi članovi pouzdanim interpretacijama uglavnom i opravdavaju. U velikom ansamblu predstave, koji čine članovi Gavelle uz nekoliko gostiju, interpretacije su raznolike. Nika Ivančić kao Polly Peachum tako suvereno vlada autoironizacijom, a isto bi se može ustvrditi i za još nekoliko uloga koje nose Lana Meniga, Anica Kontić, donekle i Barbara Nola i Dijana Vidušin. Deni Sanković previše je miran i blijed kao Macheath, kriminalac i antijunak oko kojega bi se trebale plesti sve niti radnje. Izvedbe Bojane Gregorić Vejzović, Ane Kvrgić, Tare Rosandić i Made Peršić, koje još sudjeluju, korektne su, ali ne više od toga. U pozitivno treba ubrojiti i ujednačeno dobro pjevanje svih članova ansambla, podržano uspješnim oblikovanjem zvuka (pjeva se na mikrofone, što je, s obzirom na veličinu i oblik gledališta u tvrđavi Minor, čini se, nužnost).

Temeljno pitanje koje postavlja Prosjačka opera – kako osvijestiti vlastite hipokrizije u pristajanju na društvene nepravde – ovdje je uvelike izbjegnuto u korist ilustracija. Povremeno dobrih, no to ne izvlači iz dojma ponešto rutinirane predstave. Ipak, brod je lijepo plovio do Malog Brijuna, priroda je čarobna, a tek zalazak sunca… Brecht‒Weillovi antijunaci? Oni u takvom prostoru zaista mogu poslužiti jedino kao artificijelna ilustracija, pokrenuta iluzija.